Fra Berard Barčić

Poštovani biskupe, rodbino našega fra Berarda, draga braćo redovnici i svećenici, Kristov puče, smrt je baš tajna, teška i neizbježna. Rastavlja čovjeka od mnogočega što mu je drago. Uza sve poteškoće, u nama postoji neizbrisivi zapis da smo stvoreni za život. To je zato jer "Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša." (Post 2,7). Naš Stvoritelj u nas udahnu „dah života“; nas sobom prodahnjuje i oživljava naš zemljani prah. Otuda izvire naša temeljna potreba: živjeti u ljubavi.


Biblija o smrti govori često, bez ublažavanja njene oporosti. Uza svu nadu, ne boji se govorit da je smrt udarac životu, kraj, bol. Novi zavjet umiranje ne prikazuje kao junaštvo. I Kristovu smrt prati bolnim priznanjem: „Duša mi se na smrt žalosna“ (usp. Mt 26,36-46). Smrt je prikazana kao neprijateljica života, „kao posljednji neprijatelj“ (1 Kor 15,26).

Naš fra Berard je nosio i svjedočio svu realnost straha pred smrću, ali i kršćanske nade. Vjerovao je Kristu – u Euharistiji prisutnom osobito. „Drhtao“ je pred tim otajstvom. O njemu je pisao. Živio iz vjere i nade, u ljubavi.
Svakodnevno je dobar dio dana posvećivao razmatranju Riječi. Duhovno je disao. Druge je poticao na slavljene sakramenata i na klanjanje Euharistiji. Tu je vidio izlaz iz mnogih kriza koje proživljava naša Crkva i narod.

Bio je sin Crkve. Tko zna i vjeruje da je Crkva Kristova ustanova, trajanje njegova pomazanja Duhom, kako bi mogao ne biti sin Crkve. Slušao je i razmatrao glas papa. Katekizam KC bio mu je svakodnevno u rukama. S udivljenjem je govorio o njegovu sadržaju. I u posve poodmakloj dobi, nakon stote godine, bio je zagledan u budućnost. Tko može izgovoriti njegovu udivljujuću riječ: „vječnost“, „vječna budućnost“ … „Vječno s Bogom“,, „Vjerujem u život vječni i uskrsnuće tijela“. U susretima s njim redovito sam slušao tu riječ. Zapravo, fra Berard je već ovdje je živio iz dosega Vječnog. Vjerovao je da smo već započeli ono neizrecivo – dioništvo u Kraljevstvu Oca i Sina. I u svom drugom stoljeću o budućnosti je govorio zanosnije nego li prosječan čovjek u prvim desetljećima svoga postojanja. Postojao je iz sretna dočetka kojega nam osigura Uskrsli; iz kojega i za kojega smo stvoreni.


Volio je naš Red, Provinciju osobito. Kada kažem Provinciju – mislim na svakoga brata u Provinciji. U našim susretima pokazivao je zanimanje za svakog brata. Svakodnevno nas je nosio u svojoj molitvi. Upravo je u tome bio poseban. Osobito su mu bili na srcu naši mladi. Neke nije niti vidio, a znao je da su s nama, redovito se raspitivao za njih. Teško mu je padao nedostatak mladih koji nam se pridružuju.
Bio je zaista redovnik; zbiljski poslušan našemu redu i programu. Zavjete je živio bez puno tumačenja; doslovno. Obnašao je različite odgovorne službe u našoj Provinciji i našemu Redu. Od drugih je odlučno tražio ono što je sam živio. Bio je neobično savjestan profesor. Svako je predavanje dobro pripremio. Ustajao veoma rano. Odisao je urednošću.


Volio je svoj narod – svoju Hrvatsku. S divljenjem je promatrao Božja stvorenja i o njima pisao.
Svaku od ovdje nabrojenih tvrdnji mogao bih na široko obrazlagati, ali htio bih u ovom času biti kratak.
Naš brat fra Berard, na kojega smo mi – članovi Provincije sv. Jeronima osobito ponosni, razumljiv je tek ako dotaknemo njegovo temeljno životno geslo koje galsi: „Duh Gospodnji na meni je“ (Lk 4, 18). To je osobna iskaznica Sina Čovječjega kojom on izriče otajstvo sebe. Njegovo postojanje i poslanje određuje upravo pomazanje Duhom Gospodnjim. Mesija – Krist – Pomazanik postaje Otkupiteljevo ime. Učenici izriču bit svoje vjere imenom: Isus Krist. Petar vjerobesjedi: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ (Mt 16, 15). Učenici, a onda i Crkva, u Isusu iz Nazareta, uskrslom Gospodinu, prepoznaju Krista – Pomazanika. Do ove temeljne istine kršćana čovjek ne dolazi po tijelu i krvi. U tu istinu vjernika uvodi sami Duh Gospodnji. Petrova vjeroispovijest, koju mu darova Otac nebeski, ostat će konačni izričaj vjere svakoga kršćanina. O tome zbori Evanđelje“ (usp. Iv 20,31, Mk 1, 1; i dr.). Priznajući Isusa Kristom vjernik ulazi u zajedništvo s njim i s njegovim Ocem; u dioništvo pomazanja njegovim Duhom. Upravo je to izričaj otajstva Bogočovjeka. Oporučna molitva Otkupiteljeva: „Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu“, postaje kršćaninu nadahnuće i poticaj da već ovdje živi jedinstvo čiji je izraz kršćansko bratstvo u kojem i po kojem se proslavlja Bog i čovjek. Otkupitelj nam hoće darovati udio u Božjoj slavi; uvesti nas u otajstvo Božje zbiljnosti. Zato kršćanin – pomazanik Kristovim Duhom, smije reći: „Duh Gospodnji je na meni“. Time pristaje uz otajstveno koje mu Bog nudi. Prihvaća biti pomazan istim i jednim Duhom kojim je pomazan Sin Čovječji. Drugim riječima, najviše što čovjek jest i što može biti izriče tvrdnjom: „Ja sam kršćanin“. To je uvijek milosti dar Darivatelja. Posve sam uvjeren da je to ključ za razumijevanje našega fra Berarda. Njegovo životno geslo: „Duh Gospodnji na meni je“ izriče njegovu osobu; njegov način postojanja; njegovu ucijepljenost u Krista. Po rođenju je u sebi nosio ljudsku narav smrtnika, a po krsnom preporodu božansku narav besmrtnika. U krilu katoličke Crkve, u bratstvu naše Provincije, Duh Gospodnji je u njemu imao tijelo; čovjeka.


Dragi fra Berarde, milost je živjeti s Vama u kojemu je i po kojemu je Duh Sveti tkao bogočovječno zajedništvo; kršćansko bratstvo. Vaš način postojanja uvijek je bio poticaj. Ostajete trajan svjedok Svetoga koji nas odgaja za ono najbolje što jesmo i možemo biti: „biti kršćanin“. Vaš način prolaska ovom zemljom ponekad je bio i ukor našim savjestima, ali uvijek ozdravljujući.
Hvala Vam, dragi fra Berarde, što ste dopustili Duhu Uskrsloga da Vas oblikuje Božjim čovjekom. Hvala Vam za sve dobro koje ste nam posredovali. Uvjeren sam da će Vaš odlazak biti novi ostanak s nama koji će nam biti nadahnuće za novi korak. To je osnovna značajka onoga koji reče: „Duh Gospodnji je na meni“.


Oprostite nam što Vas često nismo razumjeli; što Vas nismo uspjeli pratiti.
Znam da ste sebe držali grešnikom. Zato ste se često ispovijedali. Prihvaćali ste da Onaj koji „svoju svemoć očituje najviše praštanjem i milosrđem“ (26. nedj. kroz god.) u Vama proslavlja svoju dobrotu. Vjerujem da ste sad među onima koji su čuli radosni poziv: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!“ (Mt 25, 34).

Očekujemo da ćete nam, dragi naš brate, potrčati ususret kada mi jasno ugledamo zavičaj svojoj duši.